Igre kvarnih brojeva – Lični stavovi
Na protestu u Valjevu, u petak, po izvešaju policije bilo je oko 3.500 građana, dok predsednik države još više umanjuje tu cifru, na 1.900. Zna se zbog čega, da omalovaže suprotnu stranu.
Međutim, procene brojnosti zasnovane su na fizički merljivim parametrima i čulom vida. Slika okupljenih pred binom pokazuje da je prostor od barem 50 metara, uzduž i popreko, a to je pet hiljada kvadrata, bio ispunjen građanima gusto zbijenim, što se množi sa dva, a to je desetak hiljada građana, bez onih u sporednim ulicama. A tu je i ona vidna kilometarska kolona, što bi prema nekim objektivim procenama bilo oko 15.000 građana na ovom protestu.
I nije prvi put da policija koja bi trebalo da ima objektivne kriterujume namerno pogrešila, odnosno slagala. A ne bi trebalo jer je to služba kojoj je dato i oružje. Zna se da za nošenje oružja ostali građani moraju da prođu stroge psihološko- socijalne provere. A pokazalo se da ovakva policija uvek umanji broj protivnika režima a enormno uveća broj njegovih pristalica. Kao na primer skup pred Skupštinom Srbije, 27. juna, gde ih je navodno bilo 207.000, što je šest puta više od stvarnog broja.

A za skup na Slaviji, 23. maja, koji su sazvali studenti izrekli su brojku od 35.000 građana, dok je po Arhivu javnih skupova to iznosilo oko 180.000. Brojnost skupova odražava i odnose političkih snaga, a podsećanja radi za ovih godinu i po dana održani su najbrojniji protesti u istoriji Srbije, od Slavije 22. decembra 2024, do onog 15. marta prošle godine sa više od tri stotine hiljada građana.
Brojevi su civilizacijsko dostignuće, pogotovo kada su došle arapske cifre. U svakoj sferi su prisutne i važne za ljudsko saznanje i relacije. Ne samo kao matematički pojam. O kakvoj namernoj prevari režima se radi govori i najnoviji „dramatični pad“ Begradskog univerziteta. Na Šangajskoj listi BU je svrstan na 544. mesto, za pedesetak mesta niže od pretodnog.
Ali glasnogovornici, pre svih predsednica Skuptine Ana Brnabić i ministar finansija Siniša Mali, optužuju rektora i dekane fakulteta da je to zbog blokade ovih institucija. No, brojke pokazuju prave uzroke. Dekan Hemijskog fakulteta Goran Roglić, gde se i te kako vodi računa o brojkama, ukazuje da Srbija iz budžeta izdvaja 0,41 odsto BDP-a za nauku, što je 362 miliona evra. S druge strane Hrvatska izdvaja 650 miliona evra, a Slovenija 648, dok su Zagrebački i Ljubljanski univerzitet svrstani u grupu posle 600. mesta na Šangajskoj listi. One bogatije države izdvajaju više od dva odsto BDP za nauku, jer ona najviše doprinosi razvitku društva.
O odnosu države dovoljno govori da je plata zaposlenog istraživača 113.000 dinara, dok je prosečna plata u Srbiji 118.000 dinara. I najposle, tek nedavno je ukinuta uredba o famoznoj formuli da je svega pet časova nedeljno propisano za naučno istraživački rad profesora, a za nastavu ostalih 35 časova. Ranije je bio odnos po dvadeset časova nedeljno.
Naravno da boljitak za nauku i univerzitet nema sa ovakvim odnosom države kojoj su studenti i profesori najveći neprijatelji, nazivani i tretirani kao blokaderi, teroristi, ustaše…
Autor je novinar iz Šapca
Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.